Napuštam Beograd, pakujem kofere, selim se iz grada, odlazim zauvek.
Prsti obe ruke nisu dovoljni da izbrojim koliko puta sam ovo izgovorila.
Kada god sam poželela da napustim grad nešto me je sprečilo i vratilo nazad.
Tokom korone bila sam najbliža ispunjenju te namere. Nosim u sebi osećaj da nas je taj period naterao da se kolektivno zapitamo kako živimo i za šta živimo. Mislim da od 2019. ništa nije isto. Korona je svakog dotakla i promenila — i mene je.
Iz Beograda se još uvek nisam preselila, ali sam ozbiljno počela da razmatram opcije. Dok čekam da me moj novi dom pronađe, obilazim lepote Srbije.
Početkom avgusta sam spakovala kofer i otišla na višednevni sastanak sa sobom. Poklonila sam sebi za rođendan svež vazduh i kratko isključivanje od buke.
Kažu da ono što ti treba — pronađe te.
Na Kopaoniku sam kao poklon dobila jedno poznanstvo i priču o dvoje ljudi koji su imali hrabrosti da urade ono o čemu ja samo pričam — spakovali su se i napustili Beograd. Zamenili su ga mirom i jednostavnošću planinskog života.
Stvorili su Backcountry.
Tokom boravka na Kopaoniku više puta sam posetila Backcountry. Moram priznati da su mi ambijent i atmosfera koja tamo vlada bili bliski i da mi je to prijalo.
Tokom poslednje posete, dok sam skidala ranac, dočekao me je miris kafe sa susednog stola i glas vlasnice koja mi je, kao da me zna oduvek, rekla:
„Dobro nam došla.“
„Bolje vas našla“, odgovorila sam.
Tog dana imale smo priliku da ćaskamo o životu na Kopaoniku, o stazama za hiking, i tako sam saznala njihovu priču.
„Znate, toliko puta sam rekla da ću spakovati kofere i otići iz Beograda, a nikada nisam imala hrabrosti da to zaista uradim.“
Sela je naspram mene, oslonila ruke na sto i rekla tiho, ali odlučno:
„Ni mi nismo imali hrabrosti. Imali smo samo osećaj da će nas grad ugušiti ako ostanemo. Ponekad odluka nije hrabrost, već pitanje opstanka.“
Ta rečenica me je presekla. Kao da je izgovorila ono što godinama u sebi ponavljam kao pokvarena ploča.
„Ali kako ste znali da je baš ovde, na Kopaoniku, vaš novi dom?“ – upitah je.
„Nismo znali“, nasmejala se. „Došli smo na vikend i ostali. Dom ne biraš glavom, nego srcem. A srce zna kada je pronašlo svoje mesto.“
Ćutala sam nekoliko trenutaka, gledala u horizont i čekala da mi planina šapne odgovore.
Izbor – to je svaki trenutak u kom umesto uma slušaš šta ti kaže srce.
A odluka je kada prestaneš da govoriš „jednog dana“ i počneš danas.
Možda još nisam spremna da napustim Beograd, ali razgovor u Backcountryju i priče poput njihove me podsećaju da je sve moguće. Za moj rođendan tokom sastanka sa sobom rodila se ova priča koja me podsetila da se hrabrost pojavi uvek baš onda kada ti treba.
Da promene ne moraju početi oštrim rezovima. Da je dovoljno poželeti i pustiti da te to što tražiš – samo pronađe. Ponekad ti je dovoljan samo jedan razgovor, jedan stvaran primer i čist vazduh da shvatiš:
Nisi izgubljen, nisi ni sam, na svojoj si životnoj stazi.
Na izlasku iz bašte uz pozdrav rekla sam:
– Sve najbolje, neka je sa srećom nova sezona. Sutra se vraćam kući vidimo se kada sledeći put dođem. I da znate staviću vas u priču.
Oni su sada na Kopu, vreme mere izlascima i zalascima sunca, dok se verujem sa uživanjem pripremaju za novu ski sezonu. A ja sam i dalje u Beogradu u miru i sa osmehom na licu. Usudila sam se da tražim, sada čekam da mi to što želim dođe.
Bez plana planina je i ovog puta našla način da me preobrazi i odvede baš tamo gde treba da budem.
A tebe kada te put navede na Kopaonik poseti Backcountry, pored gostoprimljivosti i prijatne atmosfere, kod njih može valjano da se pojede i dobro da se spava.
